Na jednoj radionici u Senju drvodjelja iz Gorenjske pokazao je kako spojevi lastin rep izdržavaju suhe zime, dok je kalafat iz Korčule objasnio ponašanje rebra broda pri jugu i buri. Razgovarali su o sezoniranju smreke, o lanenom ulju, borovoj smoli i pamćenju vlakana. Na kraju su našli zajednički ritam: spor rez, topla četka, strpljivo čekanje da se materijal javi svojim šaptom.
Čipkarice iz Idrije i Paga sjede za istim stolom, igle i batići raspršuju svjetlo po stolnjaku, a motivi valova, snježnih pahulja i svjetionika susreću se poput rođaka koji se dugo nisu vidjeli. Uspoređuju napetosti niti, izbor konca, škare koje nikad ne režu naglo, te male rituale pred rad: duboki uzdah, gutljaj čaja, kratka molitva prstima. Uzorci pričaju, a ruke prevode bez riječi.
Sirar iz Dolomita i meštar s Paga raspravljaju o slanom poljupcu koji siru daje hrabrost. Jedan donosi priču o hladnim špiljama i vlažnosti koja diše, drugi o soli koja pšapće kroz vjetar. Uče jedni od drugih kako povlačiti koru, kako čuvati mikroklimu drvenih polica, kad okrenuti kolut, te kako slušati sir kad zazvoni nožem – tih zvuk zrelosti, strpljenja i radosti.






All Rights Reserved.